감격에 겨워 znači biti toliko dirnut ili ganut da jedva možeš da obuzdaš emocije. U pesmi se pojavljuje uz „소리 질러“ i opisuje ushićenje i snažnu emotivnu sreću tokom posebne noći, pa je ovo upečatljiv i poetski izraz koji se ne čuje u svakodnevnom govoru.
U ovoj pesmi noć ne treba da se završi. Ulice su se ispraznile, ljudi su otišli kući, ali za dvoje zaljubljenih tek počinje pravi provod: „Noć sve dublje odmiče, a mi tek počinjemo.“ Ispod trepćućih uličnih svetiljki oni usklađuju korake, a pripovedač kaže da će poći ako ona pođe, ili stati ako ona stane. Ispod zvezda želi da je gleda cele noći, jer mu je žao čak i jednog treptaja koji bi mogao da propusti.
Najlepša, pomalo nemoguća molba ide Suncu: „Nemoj još da izađeš“ [neka ovaj trenutak ne prestane]. Zatim se obraća gradu: „Sijaj jače“ [da bismo bili još lepši]. Svetlost ovde pripada njihovoj ljubavi, a ne samo ulicama i zvezdama. Dovoljan mu je njen pogled, bez ikakve posebne stvari: „Ti si svetlost koja obasjava moju noć.“ Pesma zato zvuči kao produžavanje savršenog izlaska, minut po minut, uz mnogo uzbuđenja, povika i jednostavnu želju: „Noći, nemoj da odeš.“