Квітка znači "cvet". To je prelepa i nežna reč koja se često koristi u ukrajinskoj poeziji i pesmama.
U ovoj pesmi, reč "квітка" se koristi kao metafora za voljenu osobu. Pevač poredi svoju ljubav sa cvetom, naglašavajući njenu lepotu, krhkost i jedinstvenost. To je centralna slika pesme koja dočarava dubinu osećanja.
„Квітка“ („Kvitka“, „Cvet“) zvuči kao kratka, burna veza koja se pojavljuje i nestaje pre nego što stigne da se smiri. Pripovedač opisuje tu osobu kao „Холодна, голодна й невчасна“ [Hladna, gladna i neblagovremena], čas svetlu, čas tamnu i nejasnu. U stihovima „До крові, до болі й до ночі“ [Do krvi, do bola i do noći] osećaj je namerno preteran, fizički i nemiran, a ponavljanje „Я знаю, я буду, я хочу“ [Znam, biću, želim] zvuči kao tvrdoglava odluka da se ta želja prati do kraja.
Najlepša slika dolazi u refrenu: „Шукай в телефоні мій слід“ [Traži moj trag u telefonu] i „Цілуй у вікно мої губи“ [Ljubi moje usne na prozoru]. Osoba je daleko ili nedostižna, pa telefon i prozor postaju mesta na kojima pokušavaju da sačuvaju bliskost. „Як знак на моєму плечі ти квітка“ [Kao znak na mom ramenu, ti si cvet] zvuči kao uspomena ili beleg koji ostaje na telu. Zatim dolaze rastanci i letenje „по колу“ [ukrug], sve „так швидко, так сильно й так мало“ [tako brzo, tako snažno i tako malo]. Upravo to „malo“ zaboli: bilo je intenzivno, ali nije trajalo dovoljno dugo.