Romanza se prevodi kao "romansa". To je reč koja odmah evocira osećaj ljubavi, strasti i dubokih emocija.
U kontekstu pesme, "Romanza" nije samo naslov, već i ključna reč koja obuhvata celu priču o ljubavi, gubitku i sećanju. To je reč koja se retko koristi u svakodnevnom govoru, ali je savršena za poetičan i emotivan izraz, čineći je nezaboravnom i privlačnom za učenje.
„Romanza“ Andree Bocellija, italijanskog pevača, zvuči kao tiho suočavanje sa ljubavlju koja nestaje. Pripovedač oseća da ona „Già la sento morir“ [već je čujem kako umire], ali je mirna, kao da želi da spava. Ona ga očima i rukama traži, približava mu se, grli ga, pa ga polako pušta. Posebno je lepa, a pomalo i bolno nejasna, slika u kojoj skida „anche l’ultimo velo“ [čak i poslednji veo], „anche l’ultimo cielo“ [čak i poslednje nebo] i „anche l’ultimo bacio“ [čak i poslednji poljubac]. Kao da se jedan po jedan uklanjaju zaštita, nada i oproštajni dodir.
Zatim dolazi pitanje bez lakog odgovora: „Forse è colpa mia, forse è colpa tua“ [Možda je moja krivica, možda je tvoja]. Ljubav se ovde naziva „una spina nel cuore che non fa dolore“ [trn u srcu koji ne boli], što je neobična i vrlo precizna slika: nešto je zabodeno unutra, ali bol više nije oštar, možda zato što je sve već utrnulo. Ljudi su „un deserto“ [pustinja], sa peskom na dnu srca, a on želi da joj kaže da je uz nju, iako ga više ne čuje ni ne vidi. „Ave Maria“ [Zdravo Marijo] zvuči kao molitva u trenutku kada ona odlazi da spava, a završetak je tih i konačan: „In silenzio se n’è andata a dormir“ [U tišini je otišla da spava].