Ombrelle znači "suncobran". To je elegantna i pomalo staromodna reč koja se ne sreće često u savremenim pesmama, što je čini jedinstvenom i zanimljivom.
U kontekstu pesme, Indila peva: "Et je marche seule cachée sous mon ombrelle" (I hodam sama skrivena pod svojim suncobranom). Ova slika suncobrana dodaje dašak melanholije i misterije, sugerišući želju za skrivanjem ili zaštitom od sveta, što savršeno oslikava raspoloženje pesme.
Indila, umetnica iz Francuske, u pesmi „Parle à ta tête“ govori glasom osobe koja očajnički želi da je neko sasluša i razume: „Je veux qu'on m'écoute“ [Želim da me slušaju] i „Je veux qu'on me comprenne“ [Želim da me razumeju]. Ona hoda sama, „cachée sous mon ombrelle“ [skrivena pod svojim suncobranom], moli druge da joj se ne rugaju i odlazi u Pôle Emploi, francusku službu za traženje posla. Novac i raspoloženje su joj na nuli, a ipak pokušava da se šali i „faire le mariole“, što znači praviti se važan ili izvoditi nestašluke. Ta mešavina umora, nervoze i crnog humora čini pesmu vrlo ljudskom. Refren „Parle à ta tête“ [Pričaj sa svojom glavom] zvuči kao šaljiva, pomalo frustrirana naredba: ako već niko ne sluša, razgovaraj sa svojim mislima.
U drugom delu pritisak postaje još jači: „J'suis en mode burn out“ [U stanju sam sagorevanja], a sve „ça brûle, ça pique et ça monte à la tête“ [peče, boli i udara u glavu]. Ipak, iza osmeha krije se molba da joj se ne laže. Zatim se slika širi od svetala i buke oko nje do želje da živi potpuno: da pati, plače, pleše i voli „à en crever“ [do smrti, odnosno do krajnje granice]. Pominje Pariz, Atinu, Veneciju, Harlem i Moskvu kao mesta kroz koja bi prošla uz voljenu osobu. Najlepši preokret dolazi na kraju: vreme vredi upravo zato što se jednom potroši, pa ona želi da joj srce gori i da joj život zasija „comme l'éclat d'une étoile“ [kao sjaj zvezde].