Körpersprache znači „govor tijela”, odnosno komunikaciju pokretima, izrazima lica i gestama umjesto riječima. U pjesmi pripovjedač ne razumije jezik druge osobe, ali se njih dvoje ipak sporazumijevaju pomoću govora tijela, što riječ čini posebno važnom i pamtljivom.
U pjesmi se pripovjedačica izgubila u Parizu: stoji s malim kovčegom na Champs-Élysées, poznatoj pariškoj aveniji, i nema pojma kamo ide. Tada joj se obrati nepoznati muškarac riječima „Salut, qu’est-ce que vous cherchez?“ [„Bok, što tražite?“]. Ona odgovara „Je ne parle pas français“ [„Ne govorim francuski“], ali ga ipak želi slušati. Ne razumije njegove riječi, no njegov joj se način govora čini šarmantnim. Umjesto razgovora crta dvije šalice kave na njegovoj ruci, a njihova se komunikacija nastavlja pogledima, gestama i osmijesima.
Kako pjesma napreduje, privlače je njegovi dugi neuredni kosa, mala ožiljak na licu i prašina na trapericama. Dijele cigaretu, dok on govori tijelom, a ona pokušava čuti značenje „između redaka“. Najljepši je trenutak predvečer, kada sunce nestaje iza kuća, brodovi prolaze, a oboje žele da susret potraje još malo. Oko njih tisuće ljudi razgovaraju, ali njih dvoje pronalaze vlastiti jezik bez pravih zajedničkih riječi. Ponavljanje „Aber bitte red’ weiter“ [„Ali molim te, samo nastavi govoriti“] zvuči pomalo smiješno i vrlo simpatično: ponekad nam se nečiji glas i prisutnost svide prije nego što uopće razumijemo što govori.