Guślarz je arhaična poljska reč za vrača ili osobu koja vodi magijske obrede i priziva duhove. U pesmi se povezuje sa Dziadima, tradicionalnim obredom i istoimenim delom Adama Mickjeviča, pa reč priziva mračnu, folklornu atmosferu pesme.
„Sowa“ gradi noćni svet od straha, rituala i neobičnih zvukova. Neko mora da „pilnuje nocy“ [čuva noć], da veruje u duhove i moći, pa čak i da prosipa so u krug kao zaštitu. U tišini se čuje „szum krwi w żyłach“ [šum krvi u venama], kiša udara kroz oluke, a neko drugome sklanja kosu s lica i osluškuje. To je istovremeno nežna slika i pomalo jeziv prizor. Sova ovde nije samo ptica: njeno hukanje prati tabu, strah za selo i porodicu, pa se u pesmi pojavljuje i prizor sove prikovane za vrata.
Tekst zatim spaja narodne priče sa stanjem između sna i budnosti, koje naziva „hipnagogi przy świadomym śnie“ [hipnagogija uz svesni san]. „Dziady“ su naziv za staru poljsku tradiciju i književni svet duhova, dok su wołchw i guślarz vrač odnosno obredni čovek koji razgovara sa natprirodnim silama. Pesma se zato kreće između stvarnog sela, sujeverja i sna, dok glas obećava: „Zatęsknisz za mną pewnego dnia“ [Jednog dana ćeš čeznuti za mnom]. Lepo je kako se uz velike priče o čarolijama provuče i sasvim ljudska čežnja.