Umbrandet je slikovita i prilično retka nemačka reč koja znači „biti zapljusnut talasima“ ili „biti okružen talasima“. U pesmi opisuje kako sadašnjost obavija pripovedačicu poput mora, u koje se ulivaju njeni najlepši snovi.
Ova reč je posebno zanimljiva jer stvara snažnu poetsku sliku i povezuje osećanja sa pokretima mora. Dolazi od glagola umbranden, koji se u svakodnevnom govoru ne čuje često.
„Sonett In Dur“ je pesma o tome kako voljena osoba može da promeni čitavu sliku prošlosti. Govornica se u tihim satima pita šta je radila pre nego što je pronašla tu osobu: „Was suchte ich, bevor ich dich gefunden?“ [Šta sam tražila pre nego što sam te pronašla?] Voljeni, kome se obraća kao „Liebster“ [najdraži], „kam und mir die Schatten von der Seele nahm“ [došao je i uzeo senke sa moje duše]. Sadašnjost je toliko velika da je poredi sa morem u koje se ulivaju njeni najbolji snovi. Lepa je i pomalo opasna ta slika: prošlost joj je već maglovita, „ich weiß es nur noch ungefähr“ [znam je samo otprilike].
Najzanimljiviji obrt dolazi kroz godišnja doba. Pre te ljubavi zaboravila je koliko su ptice slatko pevale, a od prošlih vremena ostali su joj „die weißen Winter und die Einsamkeit“ [bele zime i samoća]. Ako je voljeni ostavi, te zime čekaju da se vrate: „niemals wieder wird es Frühling sein“ [nikada više neće biti proleće]. Naslov znači „Sonet u duru“, pa uz strogu, sonetnu formu ide slika svetlijeg tonaliteta, dok tekst stalno proverava koliko bi taj dur mogao da traje. Pesma Dote Kehr, uz učešće Cluesa, zato zvuči kao nežno ljubavno obećanje sa vrlo jasnim uslovom: proleće postoji dok je ta osoba tu.