Cauchemars znači 'noćne more'. To je snažna reč koja se ne sreće često u svakodnevnom govoru, a kamoli u pesmama.
U kontekstu pesme, Angèle je koristi da opiše strašnu pomisao na to da bi se njen voljeni Brisel mogao podeliti zbog jezičkih razlika. Ona peva: "Ce serait le pire des cauchemars" (To bi bila najgora od svih noćnih mora), naglašavajući koliko joj je stalo do jedinstva njenog grada.
U pesmi „Bruxelles je t’aime“, Anžela peva Briselu kao gradu koji nije Njujork sa njegovim kulama, Pariz sa Senom i „grad ljubavi“, ali joj je ipak najdraži. Čak i kada je nebo sivo, pada kiša ili se sprema oluja, Brisel ima svoje male rituale: posle nevremena ljudi izlaze i piju pivo. Refren je jednostavan i vrlo iskren: „Bruxelles, je t’aime“ [Brisele, volim te], a „Tu m’avais manqué“ [Nedostajao si mi] zvuči kao pozdrav nekome ko joj je stvarno blizak. Pominje četvrti Marolles, Flagey, Saint-Gilles i Laeken, pa grad ne ostaje samo ime na mapi, već dobija konkretna mesta i uspomene. Pomalo je smešno i simpatično što joj Pariz „zove“ kada poželi da se vrati kući, ali joj se misli ipak stalno vraćaju Briselu.
U drugom delu pesma postaje i priča o Belgiji. Anžela kaže da zemlja nema najdužu istoriju i da nije uvek pobeđivala, ali ne želi da se ljudi jednog dana podele i biraju stranu samo zbog jezika. Njene najlepše priče nastale su „En Français et en Flamand“ [na francuskom i flamanskom], a zatim to kaže i na flamanskom: „Laat me het zeggen in het Vlaams“ [Dozvoli mi da to kažem na flamanskom] i „Dank je Brussel voor m’n naam“ [Hvala ti, Brisele, za moje ime]. Zato je ovo ljubavna pesma gradu, ali i poruka da francuski i flamanski mogu da postoje zajedno u istoj uspomeni, istoj pesmi i istom Briselu.