Подснежниками [podsnezhnikami] znači „visibabama”, odnosno proljetnim cvijećem koje se pojavljuje dok još ima snijega. U stihu „Пока тело не укрыло подснежниками” [Poka telo ne ukrylo podsnezhnikami] riječ stvara snažnu i pomalo mračnu poetsku sliku tijela prekrivenog visibabama, pa je vrlo upečatljiva i neobična za učenje.
U središtu pjesme je molba da druga osoba ne zaboravi kako ga je izvukla iz potpune praznine. On je pamti kroz slike prvog plesa, cvijeća i krova, dok na ekranu netko šapće kako se ne bi čula njegova šutnja. Refren stalno vraća riječ „Помни“ [Sjeti se], a stih „Как из пустоты меня ты позвала“ [Kako si me pozvala iz praznine] zvuči kao zahvalnost nekome tko mu je dao razlog da se ponovno pokrene. Još je jača slika „Как убитый мир мой вновь ты собрала“ [Kako si ponovno sastavila moj uništeni svijet]. Ovdje ljubav nije opisana mirno ni jednostavno: ona je „искушение“ [iskušenje], a druga osoba „спасение“ [spas].
Kasnije njih dvoje sjede u gotovo zatvorenom, sumornom lokalu. Svima je vrijeme za odlazak, vrata su odavno zaključana, a do kuće ih dijele kilometri, odnosno njemu čak „пропасть“ [ponor]. Ipak, ne mogu se odvojiti jedno od drugoga. Stih o tijelu koje bi mogli prekriti visibabe zvuči dramatično i pomalo pretjerano, ali upravo zato pjesma djeluje kao velika ljubavna ispovijed: druga osoba spašava ga poput anđela koji spašavaju grešnike. Na kraju se molba sužava na dvije jednostavne riječi, „Ты напомни“ [Ti me podsjeti], kao da bez nje više ne može sastaviti ni vlastitu priču ni dušu.