Strandkorb je karakteristična nemačka plažna stolica sa visokim bočnim stranicama i krovom, koja štiti od vetra i sunca. U pesmi priziva romantičnu uspomenu na letovanje na obali Baltičkog mora, pa je ova neobična složenica posebno slikovita i lako pamtljiva.
U pesmi „Nicht So Schnell“ („Ne tako brzo“) Max Giesinger govori iz ugla osobe koja čeka nekoga ko se nije vratio. Vreme joj se poremetilo: ne zna koliko dugo stoji na istom mestu, dani postaju kraći, a ona drugima kaže da je „izdržljivo“ kada je pitaju kako je. Ipak, u sebi i dalje ostavlja otvorena vrata: „Ich warte für den Fall der Fälle“ [Čekam, za svaki slučaj], ako se druga osoba predomisli. Posebno je zanimljivo što ne traži od nje da se menja. Kao da je već prihvata takvu kakva jeste, čak i dok joj život stoji u mestu.
Najbolja slika u pesmi je srce „auf Eis“ [na ledu]. Ono još kuca, pleše, živi i smeje se, ali „nur nicht so schnell“ [samo ne tako brzo]. To nije potpuna obamrlost, već usporen život posle odlaska. Sećanje na proleće pored Ostsee, odnosno Baltičkog mora, donosi i „einen Strandkorb“ [pletenu kabinu ili stolicu za plažu] i voljenu osobu u naručju. Drugi mu šapatom govore da uzalud troši vreme, ali on ipak misli: možda će se vratiti baš ako na trenutak ode. Lepo je i pomalo bolno koliko je ta nada tvrdoglava, naročito kada na kraju kaže da se njegovo srce više neće zagrejati.