Strandkorb je posebna njemačka riječ za natkrivenu pletenu ležaljku na plaži, karakterističnu za obalu Sjevernog i Baltičkog mora. U pjesmi priziva romantičnu uspomenu na Ostsee, gdje su pjevač i voljena osoba sjedili zajedno, pa riječ stvara vrlo živopisnu sliku ljeta, mora i bliskosti.
U pjesmi „Nicht So Schnell” njemački kantautor Max Giesinger govori iz perspektive osobe koja čeka nekoga tko se nije vratio. Vrijeme joj se pomiješalo: „Weiß nicht wie lang ich hier schon stehe” [Ne znam koliko dugo već stojim ovdje], a dani postaju sve kraći. Pred drugima kaže da je sve podnošljivo, ali zapravo je i dalje spremna čekati „für den Fall der Fälle” [za svaki slučaj], ako se druga osoba predomisli. Posebno je tužna rečenica „Du sollst dich nicht verändern” [Ne trebaš se promijeniti], jer pokazuje da pripovjedač ne traži novi početak, nego se drži osobe kakva je bila.
Najbolja slika u pjesmi je srce koje je zaleđeno: „Mein Herz liegt auf Eis” [Moje srce leži na ledu]. Ono još kuca, pleše, živi i smije se, ali „nur nicht so schnell” [samo ne tako brzo]. To nije potpuna obamrlost, nego život koji je usporio nakon odlaska. U sjećanju se pojavljuju proljeće, obala Baltičkog mora i Strandkorb, velika pletena ležaljka s krovićem kakva se često nalazi na njemačkim plažama. Netko sa strane šapće da ta osoba uzalud troši vrijeme, ali ona ipak misli: možda će se druga osoba vratiti baš kad nakratko ode. Malo je to tvrdoglavo, malo nježno, a ponavljanje stiha „Und wird nicht mehr warm” [I više se neće ugrijati] pokazuje koliko se čekanje pretvorilo u stanje iz kojeg je teško izaći.