Nó doslovno znači „čvor“, a u izrazu um nó na minha garganta znači „knedla u grlu“ ili snažan osećaj stezanja i emocija. To je kratka, slikovita i pamtljiva reč koja na početku pesme prikazuje strah i nemogućnost da se osećanja lako iskažu.
U pesmi „Monstros“, brazilski umetnik Jão govori iz ugla osobe koju od detinjstva prate strah i usamljenost. Čak i kada su drugi ljudi oko njega, on se oseća sam, a „čudovišta ispod kreveta“ više nisu samo dečji strah koji sprečava san. Ona postaju slika svega što ga plaši i što mora da pogleda pravo u oči. „Sinto um nó na minha garganta“ [osećam knedlu u grlu] i „A voz treme ao sair“ [glas mi drhti dok izlazi] zvuče kao vrlo direktan opis trenutka kada je teško govoriti.
Ipak, ovo nije pesma o bežanju od tih čudovišta. Junak kaže da „grli tamu“ [Eu abraço a escuridão], trči sa svojim vukovima i pleše oko vatre. To su snažne, pomalo divlje slike osobe koja pokušava da prihvati delove sebe koje su drugi nazivali ludim, posebno zato što je želela „da bude nešto više“. On je „dečak iz unutrašnjosti“ koji želi da pokaže sve ono što drugi nisu cenili. Na kraju se obraća detetu koje je nekada bio: sada mu je jasnije da će put boleti, ali da je taj bol deo nastajanja osobe kakva želi da bude. Najlepša ideja pesme je jednostavna i hrabra: čudovišta su i dalje tu, ali on ipak nastavlja da hoda.