Aurora znači 'zora'. To je prelepa i poetska reč koja se ne koristi često u svakodnevnom govoru, što je čini zanimljivom za učenje.
U pesmi, Jão koristi reč "aurora" da opiše trenutak kada se tama noći pretvara u svetlost, simbolizujući nadu i novi početak. Stih "Na noite é que você consegue ver a aurora" (U noći možeš videti zoru) naglašava da se najlepši trenuci i spoznaje često dešavaju nakon teških perioda, čineći ovu reč centralnom metaforom pesme.
U pesmi „Aurora“, Jão govori iz mesta između straha i želje da ponovo bude srećan. Poziva nekoga da mu se približi sasvim: „Entre no meu corpo“ [Uđi u moje telo], pa odmah dodaje „Seja água, seja fogo“ [Budi voda, budi vatra]. Te slike zvuče kao poziv na potpuno prepuštanje, ali pripovedač nije miran: u svojoj igri je i plen i vuk, „Sou a presa, sou o lobo“ [Ja sam plen, ja sam vuk]. Ipak, njegovo telo mu govori šta treba da zna, čak i kada um još okleva. Rečenica „Sem punir meus olhos por sorrir“ [A da ne kažnjavam svoje oči zato što se smeju] posebno je direktna: želi da prestane da se oseća krivim zbog sreće.
Pesma zatim odlazi na put, kroz noć, kišu i neizvesnost. „E se amanhã eu não voltar, meu bem, você me espera“ [A ako se sutra ne vratim, dragi/draga, čekaj me] zvuči i nežno i pomalo dramatično. On zna da je imao strah, ali veruje da „O tempo não erra“ [Vreme ne greši]. Najlepša misao dolazi pred kraj: „Tudo que eu perdi é o que eu mais sou agora“ [Sve što sam izgubio jeste ono što sam sada najviše]. Gubici su postali deo njegovog identiteta, a baš se u noći vidi zora, odnosno „aurora“. Zato je slika sunca koje izlazi noću namerno nemoguća: svetlost dolazi onda kada je najmanje očekujemo. Mokre noge kraj puta i oluja koja ga nosi kući ostavljaju utisak odlaska, ali i povratka sebi.