Descalços znači „bosi”, odnosno bez obuće. U izrazu de pés descalços („bosih nogu”) Jão stvara snažnu sliku slobode, ranjivosti i povratka vlastitim korijenima dok kreće u potragu za svojim mjestom.
U pjesmi „Monstros” brazilski umjetnik Jão govori o strahu koji traje od djetinjstva. Glas mu drhti, u grlu osjeća „um nó na minha garganta” [čvor u grlu], a čudovišta ispod kreveta ne daju mu spavati. Iako je okružen ljudima, osjeća se sam. Još je zanimljivije što sloboda, za kojom je uvijek tragao, također donosi samoću. To nije nježna bajka o pronalasku sebe. Ovdje junak mora proći kroz tamu koju je dugo smatrao svojim domom.
Najbolji trenutak dolazi kad prestane bježati. Kaže „Eu abraço a escuridão” [grlim tamu], trči s vukovima i pleše oko vatre, a čudovišta gleda ravno u oči. Drugi su ga smatrali ludim jer je želio „ser mais um pouco” [biti nešto više], ali on ipak nastavlja hodati i želi pokazati sve što ljudi nisu cijenili kod „tog dječaka iz unutrašnjosti”. Na kraju se obraća djetetu koje je nekad bio: sada mu je jasnije da će boljeti, ali da je ta bol potrebna za osobu kakva će postati. Čudovišta ne nestaju, samo više ne odlučuju kamo ide.