Полнеба doslovno znači „pola neba“. To je zanimljiva složenica koja se ne sreće često u svakodnevnom govoru, a Zemfira je koristi da stvori živopisnu sliku.
U kontekstu pesme, „В полнеба гроза“ (Oluja na pola neba) dočarava osećaj nadolazeće drame ili preokreta, nagoveštavajući intenzivne emocije i neizvesnost. Ova reč je upečatljiva i budi znatiželju o tome šta se dešava u pesmi.
U ovoj pesmi Zemfira gradi neobičan, skoro filmski prizor čekanja. Govornik kaže: „Я вижу тебя“ [Vidim te] i „Слышу тебя“ [Čujem te], dok druga osoba „Бежишь ко мне по крышам“ [Trčiš ka meni preko krovova]. To je slika velike žurbe i udaljenosti, kao da neko pokušava da stigne pre nego što bude kasno. U pozadini je oluja koja zauzima „полнеба“ [pola neba], a zatim dolazi jednostavan poziv: „Садись, и будем ждать“ [Sedi, pa ćemo čekati].
Sneg ovde nije samo vremenska pojava, već trenutak koji njih dvoje zajedno iščekuju: „Когда снег начнётся“ [Kada počne sneg]. Govornik traži i poverenje: „Отдай мне своё сердце“ [Predaj mi svoje srce] i „Скажи мне свои тайны“ [Reci mi svoje tajne]. Lepo je što tekst ne objašnjava ko su ti ljudi ni šta se ranije dogodilo. Ostaju samo glas koji vidi i čuje nekoga, tajne koje treba ispričati i pitanje „где тебя искать“ [gde da te tražim] ako sneg počne. Upravo zbog tih kratkih, pomalo zagonetnih slika pesma zvuči kao poziv da se skloniš od oluje i sa nekim sačekaš prvi sneg.