Подснежниками znači „visibabama“, prolećnim cvetovima koji često simbolizuju nadu i ponovno rođenje. U pesmi se pojavljuje u snažnoj i neobičnoj slici: „dok telo ne prekriju visibabe“, što stvara poetski kontrast između nežnosti prirode i prolaznosti života.
U pesmi „ПОМНИ (POMNI)”, pripovedač moli voljenu osobu da se seti kako ga je izvukla iz potpune praznine: „Помни, ты напомни, как из пустоты меня ты позвала” [Seti se, podseti me kako si me pozvala iz praznine]. Ona nije samo neko kome želi da priđe sa cvećem na krovu. Za njega je ona spas: „Я искушение, ты спасение” [Ja sam iskušenje, ti si spas]. Slika je velika i pomalo dramatična, ali baš zato pamtljiva: njegov „ubijeni svet” ona ponovo sastavlja, kao da mu vraća dušu deo po deo.
Ostatak pesme liči na noć iz koje niko ne želi da ode. Lokal je odavno zatvoren, vrata su zaključana, do kuće ih dele kilometri, a njega do sopstvenog doma deli čitava „provalija”. Izraz „Нам говорили закругляться” [Govorili su nam da završimo] kolokvijalan je način da se kaže da je vreme da krenu, dok „матрица” [matrica] ovde zvuči kao hladan sistem iz kog se ljudi ne bude. Ipak, njih dvoje ne mogu da se odvoje. Najnežniji detalj dolazi uz najtežu sliku: „Пока тело не укрыло подснежниками” [Dok telo ne prekriju visibabe]. Подснежники su visibabe, prvi cvetovi posle zime, pa se ljubav ovde pojavljuje kao spas koji stiže čak i pred tamom.