Tukehduttaa znači „ugušiti“ ili „zadaviti“. To je snažna i pomalo dramatična reč koja se ne sreće često u svakodnevnom govoru, što je čini zanimljivom za učenje.
U kontekstu pesme, koristi se metaforički da opiše kako sećanja i prošlost mogu da „uguše“ sadašnjost i spreče napredak. Stih „Se savullansa meitä tukehduttaa“ (Dimom nas guši) slikovito prikazuje kako sećanja na prošlost mogu da postanu opterećenje.
U pesmi „Piste“ (što znači „Tačka“), Stela peva o teškoj, ali oslobađajućoj odluci da se prekine veza koja više ne funkcioniše. Ona koristi metaforu „Kun puhalletaan tulta tähän sammuvaan hiileen, Se savullansa meitä tukehduttaa“ [Kad duvamo vatru u ovaj ugalj koji se gasi, dim nas guši] da opiše kako pokušaji da se oživi nešto što je već mrtvo samo donose bol i patnju. Umesto da se drži prošlosti i „Jäädään kiinni ikuisuuteen, Eikä eletä ollenkaan“ [Ostane zarobljena u večnosti, a da uopšte ne živi], ona shvata da je hrabrije pustiti.
Stela ističe da je sve već viđeno i proživljeno, kao što kaže „Kaikki on jo nähty, siksi pisteen nyt teen“ [Sve je već viđeno, zato sada stavljam tačku]. Ona želi da zaboravi i krene dalje, ponavljajući „Anna jo olla, Anna mun olla unohtaa“ [Pusti već, Pusti me da zaboravim]. Iako priznaje bliskost iz prošlosti rečima „Kyllä minä tiedän, kuinka kehomme kietoutuu, Kyllä minä muistan, kelle ihosi tuoksuu“ [Znam kako nam se tela prepliću, Sećam se na koga tvoja koža miriše], ona je svesna da bi budućnost donela samo još bola. Ova pesma je o prihvatanju kraja i pronalaženju snage u tome da se kaže „dosta“.