S'efface znači „blijedi” ili „nestaje”, a dolazi od glagola s'effacer, koji se koristi kada se nešto postupno gubi, kao trag ili uspomena.
U pjesmi se „la chanson de Prévert” briše iz pripovjedačeva sjećanja. Ova poetska riječ posebno dojmljivo dočarava kako vrijeme polako potiskuje ljubav i uspomene.
Ova je pjesma razgovor s uspomenom koja se stalno vraća. Pripovjedač želi da se druga osoba sjeti pjesme koja je nekada bila „tvoja omiljena“, a zatim navodi da su je napisali Prévert i Kosma. Riječ je o pjesmi „Les feuilles mortes“, odnosno „Opalo lišće“. Svaki put kad opalo lišće podsjeti pripovjedača na tu osobu, vraća se i sjećanje na ljubavi koje su završile: „Jour après jour, les amours mortes / N’en finissent pas de mourir“ [Dan za danom, mrtve ljubavi nikako da prestanu umirati]. Izraz je namjerno pretjeran i pomalo okrutan: prošla ljubav jest završila, ali se u sjećanju stalno ponovno gasi.
Pripovjedač pokušava biti s drugim osobama, no njihove su pjesme „monotone“, pa mu one postupno postaju svejednije. Zatim dolazi pitanje: „Peut-on jamais savoir par où commence / Et quand finit l’indifférence?“ [Može li se ikada znati gdje ravnodušnost počinje i kada završava?] Jesen prolazi, dolazi zima, a on se nada danu kada će se „La chanson de Prévert“ [Prévertova pjesma] izbrisati iz njegova sjećanja. Tek tada će i njegove mrtve ljubavi doista prestati umirati. Lijepa je to, ali i pomalo nemilosrdna ideja: jedna pjesma i nekoliko listova mogu održavati cijelu prošlu ljubav na životu.