Viima se odnosi na oštar, hladan vetar, često praćen snegom ili kišom, što je tipično za kasnu jesen ili zimu u Finskoj. To nije samo običan vetar, već onaj koji se oseća prodorno i neprijatno.
U pesmi, Sanni peva o "Marraskuun viima vasten puhaltaa" (Novembarski hladan vetar duva u lice). Ova reč savršeno dočarava osećaj hladnoće i nelagodnosti, odražavajući emotivno stanje raskida i otuđenosti koje je prisutno u tekstu.
U pesmi „Me Ei Olla Enää Me“ (Mi više nismo mi) Sanni peva o onom čudnom osećaju kada sretneš nekoga s kim si nekada bio veoma blizak, ali sada ste stranci. Ona kaže: „Katselen sua, sä näytät samalta / Mutta äänessäs on jotain uutta“ (Gledam te, izgledaš isto / Ali u tvom glasu ima nečeg novog). To je taj trenutak kada shvatiš da, iako osoba izgleda isto, nešto se promenilo i više niste „vi“.
Najviše mi se sviđa kako pesma opisuje tu tugu, ali i prihvatanje. Sanni kaže: „Ei haavat niitä repimällä parane / Joten käänny kävele“ (Rane ne zarastaju ako ih kidaš / Zato se okreni i idi). To je tako iskreno! Nema smisla vraćati se na staro, jer „me ei olla enää me“ (mi više nismo mi). Čak i kupovina božićnih poklona je sada za nekog drugog, a ona više ne ide za njim kada ode. To je pesma o puštanju i prihvatanju da se neke stvari jednostavno završe.