Solfège se odnosi na sustav učenja glazbe pomoću slogova (do, re, mi...). To je glazbeni pojam koji se ne pojavljuje često u svakodnevnom govoru ili pjesmama.
U kontekstu pjesme, Edith Piaf kaže: "J'en ai tout un solfège sur cet air qui bat" (Imam cijeli solfeggio tuge na ovoj melodiji koja kuca). Ona metaforički koristi solfège kako bi izrazila da ima cijelu "partituru" ili "zbirku" tuge i sjećanja povezanih s ovom opsesivnom melodijom, kao da je njezina tuga strukturirana poput glazbene kompozicije. To je vrlo poetičan i jedinstven način izražavanja dubine njezinih emocija.
Zamisli melodiju koja te doslovno proganja i ne da ti mira ni danju ni noću. Upravo to Edith Piaf pjeva u ovoj šansoni: "Cet air qui m'obsède jour et nuit" (Ta melodija koja me opsjeda dan i noć). Pjesma nije nježna nostalgija, nego bučan i neumoljiv progonitelj koji trči za njom ulicom ("Il arrive en courant derrière moi" / Dolazi trčeći iza mene) i upire prstom ravno u nju. Taj zvuk oponaša otkucaje srca, ali bez imalo milosti: kuca "comme un coeur de bois" (kao drveno srce).
Melodija je tjera da se prisjeti bivših ljubavi, i to onih jeftinih i brzih. Piaf spominje "Des je t'aime de quatorze juillet" (One 'volim te' s četrnaestog srpnja), što je izravna slika ljetnih plesnjaka za francuski nacionalni praznik kad se riječi lako dijele svima, kao i vječne ljubavi koje se kupuju na rasprodaji ("au rabais"). Zanimljiv je i izraz "Des veux-tu en voilà" (Ima ih koliko god hoćeš, na bacanje), što pokazuje koliko su ta stara obećanja zapravo bila bezvrijedna, a opet je tjeraju na suze dok cijela njezina prošlost paradira pločnikom.