Подвенечная se odnosi na nešto što je povezano sa venčanjem, najčešće na venčanicu. To je reč koja evocira slike neveste i svečanosti.
U kontekstu pesme, fraza "Мария Подвенечная птица" (Marija Venčana ptica) stvara zanimljivu i pomalo misterioznu sliku. Sugeriše nevinost, lepotu i spremnost na veliku promenu ili žrtvu, što je u kontrastu sa opštim tonom pesme o propadanju i potrazi za smislom.
Ova pesma Borisa Grebenščikova vodi nas na neobično mesto: na „Праздник урожая во Дворце труда“ [„Praznik žetve u Palati rada“]. Umesto mirne proslave posle uspešne žetve, ovde čekaju pokvarena mašina, putevi koji možda nikada nisu ni postojali i „мертвая святая вода“ [„mrtva sveta voda“]. Lirski glas priznaje da su i pevanje i ćutanje doneli isti ishod, pa je slika sveta postala čudno pusta. Čak i likovi sa upečatljivim imenima, Roza iz kolektiva i Marija, „подвенечная птица“ [„ptica spremna za venčanje“], spremni su da daju sve za kartu. Zvuči kao obećanje izlaza, ali niko nije siguran da li ih iza vrata čeka slavlje ili još veći haos.
Najzabavniji i najčudniji obrti dolaze u slikama: „В красных котлах черная сажа“ [„u crvenim kazanima crna čađ“], vozovi razvaljeni među antičkim ruševinama, platna Ermitaža pod nogama prolaznika i dirigent koji je potpuno gluv. To nije uredan svet, već sudar svakodnevnog rada, istorije, umetnosti i fantazije. Stih „закрой глаза, чтоб не видеть крадущегося по полю фавна“ [„zatvori oči da ne vidiš fauna kako se šunja poljem“] zvuči kao šaljivo, pomalo preteće upozorenje, dok zvezda koja je pala s neba kuca na vrata. Na kraju, pripovedač čeka na pristaništu u noći bez zvezda i kaže: „Мы в самом начале“ [„Tek smo na početku“]. Zato ovaj „praznik“ više liči na ulazak u nepoznato nego na završetak žetve.