Fiammiferi znači "šibice". To je zanimljiva reč jer se ne pojavljuje često u tekstovima pesama, a ovde je upotrebljena na metaforičan način.
U pesmi, Achille Lauro peva o "ragazzi a vent'anni che bruciano fiammiferi" (dvadesetogodišnjaci koji pale šibice). Ovo stvara sliku mladosti, prolaznosti i možda nepromišljenosti, gde se život živi intenzivno i brzo, kao plamen šibice koja gori i nestaje.
„Che sarà“ znači „Šta će biti?“, i to pitanje se stalno vraća kao refren. Achille Lauro, umetnik iz Italije, u stihovima govori iz ugla osobe koja više nema dvadeset godina i zna da je život njen, ali i dalje ne zna da li je voljena ni kakav joj je kraj. U trenutku straha obraća se majci: „stringimi, non guardare giù“ [zagrli me, ne gledaj dole]. Slika je jednostavna i snažna: dvoje ljudi su sami, a govornik se grli „kao da si ti“ [kao da si ti], pokušavajući da drugu osobu zadrži uz sebe i da taj trenutak ne prestane.
Pesma zatim prelazi na mlade koji sa dvadeset godina „bruciano fiammiferi“ [pale šibice], sliku kratkog, rizičnog života koji brzo plane. Govornik kaže da su oni ljudi koji „umiru samo zato što, inače, kakav je moj život“, pa odmah dodaje da se rađaju ovde dole i ne znaju šta je život. „È così stare al mondo“ [tako je biti na svetu] zvuči skoro kao umorno prihvatanje, dok se ponavljanje „non è questo il posto per noi“ [ovo nije mesto za nas] suprotstavlja tom prihvatanju. Ipak, kraj nije samo mračan: „E moriremo un giorno, noi“ [i jednog dana ćemo umreti], a zatim „E rideremo un giorno“ [i jednog dana ćemo se smejati]. Zato pitanje „Che sarà?“ ostaje otvoreno, između straha, usamljenosti i prkosa da se ipak nasmejemo.