Épris znači 'zaljubljen' ili 'opčinjen'. To je elegantan i pomalo arhaičan pridjev koji se ne koristi često u svakodnevnom govoru, što ga čini posebnim.
U pjesmi, Pariz je opisan kao grad "épris de sa vieille cité" (zaljubljen u svoj stari grad) i nebo Pariza je "épris de notre île Saint Louis" (zaljubljeno u naš otok Saint Louis). Ova riječ personificira grad i nebo, dajući im ljudske osjećaje ljubavi i privrženosti, što pjesmi daje romantičan i poetičan ton.
U pjesmi „Sous le ciel de Paris” Yves Montand, umjetnik povezan s Francuskom i Italijom, vodi nas kroz Pariz koji pjeva od jutra do večeri. Ispod pariškog neba rađa se pjesma „u srcu jednog mladića”, zaljubljeni hodaju i grade svoju sreću uz melodiju koja im pripada. Kod mosta Bercy sjede filozof, dvojica glazbenika i prolaznici, a zatim se okupljaju tisuće ljudi. Svi pjevaju „hymne d’un peuple épris de sa vieille cité” [himnu naroda zaljubljenog u svoj stari grad]. Riječ „Paname” ovdje je prisni, kolokvijalni naziv za Pariz. U blizini Notre-Dame pjesma priznaje da se ponekad dogodi drama, ali odmah dodaje: „Tout peut arriver” [sve se može dogoditi]. To je simpatično izravan opis grada u kojemu ljubav, glazba, gužva i nepredvidivost žive jedni pokraj drugih.
Najzabavnija je zamisao da je samo nebo zaljubljeno u otok Île Saint-Louis, jedan od pariških otoka na Seni. Kad mu se otok nasmiješi, nebo oblači svoje plavo odijelo; kad kiša, ono je nesretno, a kad postane ljubomorno na svoje milijune ljubavnika, zagrmi. No pariško nebo nije dugo strogo. Da bi se ispričalo, poklanja dugu. U nekoliko slika pjesma spaja ljetne zrake, harmoniku lađara, nadu koja cvjeta i grad koji stalno pjeva. Za učenje francuskog posebno su lijepe riječi „sous le ciel”, „ispod neba”, i „les amoureux”, „zaljubljeni”, jer se ponavljaju poput malih znakova koji nas vode kroz ovaj nježni, pomalo nestašni Pariz.