Squarciagola doslovno znači "derati grlo" ili "iz sveg glasa". To je snažna i slikovita riječ koja se ne čuje često u svakodnevnom govoru, a kamoli u svakoj pjesmi.
U kontekstu pjesme, Ultimo pjeva: "Ho visto gente esclusa ridere a squarciagola" (Vidio sam isključene ljude kako se smiju iz sveg glasa). Ova riječ naglašava intenzitet i snagu smijeha, sugerirajući da unatoč nedaćama, postoji radost i otpornost, što je čini vrlo pamtljivom i emotivnom.
U pjesmi „22 Settembre” Ultimo govori o tome da život želi prihvatiti bez stalnog traženja dopuštenja ili savršenog plana. Refren je izravan: „Io la vita la prendo com’è” [Život prihvaćam takav kakav jest]. Umjesto odustajanja, pripovjedač bira bliskost i upornost: „Preferisco stringere / Che lasciare perdere” [Radije ću se držati nego odustati]. Slike su pomalo neobične i baš zato zanimljive: svijet je „instinkt”, starac govori o stvarima koje se nikada nisu dogodile, a dvoje ljudi čas želi otići jedno od drugoga, čas se ponovno približava i dijeli tajnu.
Posebno lijepo zvuči njegova odluka da ne živi samo za budućnost: „Non prenderò quel treno che / Porta nel futuro” [Neću ući u taj vlak koji vodi u budućnost]. Želi uživati i u „jednostavnoj minuti”, dok 22. rujna za njega označava mjesto i trenutak kojemu bi se vratio, iako sada kaže da to više ne može. Na kraju se pojavljuje gotovo filmska ambicija: neće samo pisati glazbu, nego želi pjevati usred zime „Per dar la primavera” [da bi donio proljeće]. To je pjesma o povjerenju, novim uvjerenjima i odluci da se ustane, krene dalje i dođe do cilja, čak i kad se neki san još nije ostvario.