S'acharner znači 'uporno se truditi', 'insistirati' ili 'ne odustajati', često sa konotacijom preteranog napora ili opsesije. To je snažan glagol koji se ne sreće često u svakodnevnom govoru.
U pesmi, Slimane peva: "Pourquoi s'acharner, tu recommences" (Zašto se uporno trudiš, ti ponovo počinješ). Ovde se koristi da opiše ponavljajući ciklus bola ili patnje, sugerišući da se pevač pita zašto se ta bol neprestano vraća i zašto se on sam uporno bori sa njom, umesto da je pusti.
„Dernière Danse“ znači „Poslednji ples“, a Slimane u ovoj pesmi opisuje osobu koja pokušava da izdrži ogromnu bol nakon odsustva nekoga voljenog. Već na početku obraća se svojoj „douce souffrance“ [slatkoj patnji], neobičnom spoju nežnosti i bola. Kaže: „Sans lui, je suis un peu paro“ [Bez njega sam pomalo izgubljena], a zatim luta sama kroz metro. Ples postaje beg: „Une dernière danse / Pour oublier ma peine immense“ [Jedan poslednji ples / da zaboravim svoju ogromnu tugu]. U tim stihovima ples nije samo zabava, već pokušaj da se na kratko utišaju sećanje i usamljenost.
Slike su velike i pomalo filmske: osoba „remue le ciel le jour, la nuit“ [pokreće nebo danju i noću], pleše sa vetrom i kišom, trči kroz buku i strah, a zatim se prepušta celom Parizu. „Je m’envole“ [uzlećem] zvuči kao trenutak oslobađanja, ali bol se stalno vraća. Bez te osobe život je „un décor qui brille / Vide de sens“ [scenografija koja sija / prazna smisla], pa je posebno upečatljivo priznanje: „Je suis une enfant du monde“ [Ja sam dete sveta]. To zvuči kao prihvatanje sopstvene ranjivosti i pokušaj da se, kroz ples, vetar i kišu, ponovo pronađe neki pravac.