Castiço je zanimljiva riječ koja se ne čuje često. Doslovno znači "čistokrvan" ili "autentičan", ali se često koristi za opisivanje nečega što je tipično portugalsko, izvorno i bez stranih utjecaja.
U kontekstu pjesme, pjevač kaže: "o meu fado é castiço, é mestiço" (moja sudbina je castiço, je mješavina). Ovdje se koristi na poetičan način kako bi se izrazila složenost identiteta, gdje je istovremeno i duboko ukorijenjen u portugalsku tradiciju (castiço) i mješavina različitih utjecaja (mestiço).
U pjesmi „Quem Me Vê” („Tko me vidi”) pripovjedač objašnjava da čovjeka ne možeš razumjeti samo po njegovu licu ili ponašanju. U njegovu pogledu vidi se majka, a u majčinu pogledu trag djeda: „Vê o olhar da minha mãe” [Vidi pogled moje majke]. I njegov način ponašanja dolazi iz obitelji, od oca, djeda i još starijih predaka. Zato kaže: „Sou um pouco da essência de tanta gente” [Ja sam pomalo od biti tolikih ljudi]. Nije jedna jednostavna priča, nego mješavina naslijeđenih pogleda, navika i iskustava.
Posebno je lijepa slika pretka koji je „išao od zemlje do zemlje i iz rata u rat” te ga, iako nenamjerno, oblikovao. Izraz „o meu fado é castiço, é mestiço” [moj je fado izvoran, ali i miješan] spaja osobni sudbinski put s idejom različitih utjecaja. „Castiço” ovdje znači nešto domaće i autentično, dok „mestiço” upućuje na miješano podrijetlo i različite izvore. Pjesma Os Quatro E Meia uz Luísa Trigacheira zato zvuči kao obiteljsko stablo koje govori: u meni su majka, otac, djed, pradjed i svi njihovi putovi, ali „eu sou muito, muito mais” [ja sam mnogo, mnogo više].