Hesa znači „promukli” ili „promuklo”, a koristi se za glas koji je grub i oslabljen od previše pričanja, pjevanja ili smijanja. U pjesmi se kaže da se galebovi „smiju promuklo”, što stvara neobičnu i vrlo slikovitu atmosferu u Magalufu.
U pjesmi „Magaluf” posljednje putovanje para vodi ih u Magaluf, mjesto koje je ovdje prikazano kao grad noćnog života, mora i glasnih galebova. Pripovjedač nije mogao spriječiti partnericu da ostane: „Till Magaluf styrde vi vår sista resa” [Naše posljednje putovanje bilo je prema Magalufu]. On se još drži slike njih dvoje kako hodaju kroz valove držeći se za ruke, dok ona svake večeri nestaje i vraća se tek ujutro. Njegova nada da će se nakon „sova av sig ruset” [odspavati pijanstvo] sve popraviti zvuči gotovo naivno, jer je svako jutro isto: ona sjedi uz kavu i sanjari kao da on nikada nije postojao.
Najbolniji trenutak dolazi kad sazna da je upoznala nekog drugog dok on nije bio s njom. Magaluf, koji je nekoć bio njihovo zajedničko mjesto, postaje grad koji ne može zaboraviti i koji počinje mrziti. Galebovi se u pjesmi „smiju do promuklosti” dok govore o njima i vremenu kad su bili zajedno. Taj je spoj sunčanog odmarališta, mora, mamurluka i raspada veze pomalo ironičan: za njega je putovanje završilo, ali ona je odlučila ostati. Zato se naziv Magaluf stalno vraća, kao lijepa razglednica koja mu svaki put pokaže isti kraj njihove priče.