Peron na poljskom znači 'peron' ili 'platforma'. To je reč koju ne čujete često u pesmama, što je čini zanimljivom i jedinstvenom.
U kontekstu pesme, stih "Potem pomyliliśmy peron" (Onda smo pomešali peron) metaforički govori o tome kako su se dvoje ljudi izgubili na životnom putu, pogrešili smer ili propustili priliku da budu zajedno. To je snažna slika koja evocira osećaj promašenosti i nostalgije.
„Peron“ je pesma o dvoje ljudi koji su se negde usput izgubili. Slika je pomalo nadrealna: „Rzucamy ścianą o groch“ [bacamo grašak o zid], poljska izreka za uzaludan trud, a zatim „Pogubiliśmy gdzieś kod, potem pomyliliśmy peron“ [negde smo izgubili šifru, a onda zamenili peron]. Kao da više ne umeju da se sporazumeju i da su krenuli različitim vozovima. Ipak, pripovedač ne odustaje. Molba „Zostań, potrzebuję Cię tu“ [Ostani, trebaš mi ovde] ponavlja se kao refren, dok od druge osobe traži da mu „poređa snove“ i „suze“. To je lepa, ali i pomalo očajna ideja: jedna od njegovih najvažnijih želja je upravo „My“ [Mi].
U drugom delu on kaže da mu se voljena osoba vraća u misli „jak echo“ [kao odjek], pa trči prema njoj, iako gleda u zvezde „tak jakbym wiedział, że nie czekasz już“ [kao da znam da više ne čekaš]. Najbolnija prepreka nije samo udaljenost, već ono što raste između njih: „Rośnie to co dzieli nas“ [raste ono što nas deli], a sve je „ciągle za daleko“ [i dalje predaleko]. Pesma zato stoji između nade i spoznaje da možda kasne na isti voz. I baš zato je naslov „Peron“ tako dobar: jedno pogrešno mesto može promeniti čitav pravac odnosa.