Eisblumen se doslovno prevodi kao „ledeni cvetovi“ ili „mrazni cvetovi“. To je prelepa i slikovita reč koja se odnosi na formacije leda koje se stvaraju na prozorima tokom zime, podsećajući na delikatne cvetove.
U kontekstu pesme, „Eisblumen“ je centralna metafora. Bend se poredi sa ovim ledenim cvetovima, opisujući sebe kao bića koja „cvetaju u noći“ i „previše su lepa za dan“, naglašavajući njihovu jedinstvenost, krhkost i pripadnost tami. Ova reč savršeno dočarava gotičku i melanholičnu atmosferu pesme.
U pesmi "Eisblumen" (Ledeni cvetovi) zaranjamo u mračni, ali prelepi svet noći. Dok dan žurno napušta grad, a senke se produžavaju, pevačica nam otkriva svoje pravo lice. Primećujemo kako se lokve presijavaju kao led, a nebo ukrašava srebrna pruga, dok veče pretvara rosu u inje.
Ova transformacija donosi neobičnu lepotu: bledilo na obrazima čini ih lepim poput anđela. Stihovi "Wir sind wie Eisblumen / Wir blühen in der Nacht" (Mi smo kao ledeni cvetovi / Cvetamo noću) savršeno opisuju osećaj pripadnosti tami, gde su ovi "ledeni cvetovi" previše lepi za dan. Noć je njihovo carstvo, hladno i crno, ali istovremeno i mesto gde zaista blistaju. Jutro, sa svojom jarkom svetlošću, pretvara inje nazad u rosu i čini sve grubim, što ih tera da se obuku u tugu. Ali, kao što kažu, "Wer leuchten Will, der fleht das Licht / Der schaut der Nacht ins Angesicht" (Ko želi da sija, taj moli svetlost / Taj gleda noći u lice), što znači da se prava lepota i sjaj pronalaze upravo u tami.