Reč solfège se odnosi na solfeđo, sistem učenja muzike pomoću slogova (do, re, mi...). To je zanimljiv izbor reči jer nije svakodnevna, a istovremeno je duboko povezana sa muzikom.
U kontekstu pesme, Piaf kaže: "J'en ai tout un solfège sur cet air qui bat" (Imam ceo solfeđo o ovoj melodiji koja kuca). Ona koristi ovu reč metaforički da izrazi kako je njena tuga, njena prošlost i njena sećanja toliko isprepletena sa ovom melodijom da je to kao da ima kompletnu muzičku partituru svojih emocija. To je veoma poetičan i jedinstven način da se opiše dubina osećanja.
Zamisli melodiju koja ti se toliko zalepi za mozak da počne da te progoni gde god kreneš. Upravo o tome Edit Pjaf peva u ovoj pesmi: melodija, to neumorno „Padam, padam, padam“, trči za njom ulicom i upire prstom u nju („C'est un air qui me montre du doigt“ [To je melodija koja upire prstom u mene]). Pesma se ponaša kao bezobrazni stari poznanik koji joj ne da da progovori i uvek priča pre nje. Umesto da joj donese mir, tera je da se seti svih prošlih ljubavi i pita je zašto ne plače kad već vuče sve te uspomene na leđima.
Posebno je ciničan način na koji opisuje te stare romanse: pominje jeftine zakletve i izjave ljubavi koje se dele uz vatromet za Dan Bastilje („Des je t'aime de quatorze juillet“ [Ljubavi sa četrnaestog jula]), koje se kupuju na rasprodaji na gomile („Des toujours qu'on achète au rabais“ [Neka „zauvek“ kupljena na popustu]). Pjaf se seća svoje dvadesete godine, ali ta melodija nastavlja da udara ravno i neumoljivo, kao drveno srce („Qui bat comme un coeur de bois“ [Koje kuca kao drveno srce]), bez imalo milosti prema njenom umoru.