Reč solfège se odnosi na solfeđo, sistem učenja muzike pomoću slogova (do, re, mi...). To je zanimljiv izbor reči jer nije svakodnevna, a istovremeno je duboko povezana sa muzikom.
U kontekstu pesme, Piaf kaže: "J'en ai tout un solfège sur cet air qui bat" (Imam ceo solfeđo o ovoj melodiji koja kuca). Ona koristi ovu reč metaforički da izrazi kako je njena tuga, njena prošlost i njena sećanja toliko isprepletena sa ovom melodijom da je to kao da ima kompletnu muzičku partituru svojih emocija. To je veoma poetičan i jedinstven način da se opiše dubina osećanja.
U pesmi „Padam, Padam“ Edit Pjaf nas uvodi u svet nezaustavljive melodije koja je proganja dan i noć. Ona kaže da ta melodija nije nastala juče, već da je stara koliko i ona sama, vučena od strane stotinu hiljada muzičara. Pjaf se plaši da će je jednog dana ova melodija izludeti. Pokušala je da objasni zašto, ali melodija joj uvek preseca reč, govoreći pre nje i nadjačavajući njen glas.
Melodija joj se prikrada s leđa, podsećajući je na prošlost i pokazujući prstom na nju, kao da je neka čudna greška. Melodija joj govori: „Rappelle-toi tes amours / Rappelle-toi puisque c'est ton tour / Y a pas d'raison / Pour qu'tu n'pleures pas / Avec tes souvenirs sur les bras“ (Seti se svojih ljubavi / Seti se, jer je tvoj red / Nema razloga / Da ne plačeš / Sa svojim uspomenama u naručju). Pjaf ponovo proživljava svoje dvadesete, videći „toute la comédie des amours“ (celu komediju ljubavi) – obećanja „je t'aime de quatorze juillet“ (volim te od četrnaestog jula) i „toujours / Qu'on achète au rabais“ (zauvek / koje kupujemo na sniženju). Sve to se svodi na susret sa melodijom koja je prepoznaje, stvarajući buku kao da joj se ceo život vrti pred očima. Pjaf zaključuje da mora sačuvati tugu za kasnije, jer ima celu partituru tuge u toj melodiji koja kuca „comme un coeur de bois“ (kao drveno srce).