Desentristecer je zanimljiva reč jer je to glagol koji znači
„Leãozinho“ znači „mali lavić“, a ova pesma je nežna, razigrana posveta osobi koja unosi sunce u usamljeno srce. Govornik kaže: „Gosto muito de te ver, leãozinho“ [Mnogo volim da te gledam, mali laviću], dok ta osoba hoda po suncu. Dovoljno je da se sretnu na putu pa da se srce „desentristecer“ [rastuženo srce razvedri]. Slika lavića je posebno simpatična: on je „um filhote de leão raio da manhã“ [mladunče lava, zrak jutarnjeg sunca], toliko privlačno da pogled za njim ide „como um ímã“ [kao magnet].
Sunce ovde nije samo pozadina. Ono pozlaćuje kožu, a zatim se prizor seli u more: govornik voli da gleda lavića kako ulazi u vodu, njegovu „pele, tua luz, tua juba“ [kožu, tvoju svetlost, tvoju grivu]. Još lepše, želi da bude blizu njega, da se i sam sunča, pokvasi svoju „jubu“ [grivu] i uđe u more. Tekst je jednostavan i pun nežnosti, sa slikama kože, svetlosti, sunca i vode, pa je „Leãozinho“ kao mali, topli kompliment osobi čije samo prisustvo tera tugu.