Доле je vokativ od reči "доля", što znači "sudbina" ili "životna putanja". To je duboka i emotivna reč koja se ne koristi svakodnevno, a u pesmi nosi snažan prizvuk čežnje i obraćanja višoj sili.
U kontekstu pesme, "Ой, доле моя" je uzvik koji izražava duboku tugu i žal za izgubljenom ljubavlju, kao da se pevač obraća svojoj sudbini, preispitujući je i žaleći se na nju. Ova reč je ključna za razumevanje emotivne težine pesme.
Ova pesma koristi sliku labudova koji plivaju prema Dunavu, ali iza te slike stoji veoma ljudska čežnja. Pripovedač kaže: „Пожену я лебеді / До Дунаю до води“ [„Oteraću labudove do Dunava, do vode“]. Dunav je ovde stvarno imenovana reka, a labudovi postaju saputnici kroz priču o odlasku, umoru i čekanju. Dok se oni naplivavaju, oči se naplakaju: „А вже мої очі / Та й наплакалися“ [„A moje oči su se već isplakale“]. Ponavljanje „Ой, доле моя“ znači „Oj, sudbino moja“ i zvuči kao obraćanje sopstvenoj teškoj sudbini.
Najbolnija slika dolazi u poređenju: labudu je teško da pliva protiv struje, a mladoj ženi je teško da ide bez voljenog: „Важко тобі молодій / Без коханого йдучи“ [„Teško je tebi, mlada, dok ideš bez voljenog“]. Ipak, pesma ne ostaje bez nade. Voljena osoba luta, ali će pronaći put, a zvezda će je dovesti do pripovedača: „Зоря до мене приведе“ [„Zvezda će te dovesti do mene“]. Završetak je nežno odlučan: kada se vrati, „І вже не відпущу тебе“ [„I više te neću pustiti“].