Muurareita znači "zidari". To je zanimljiva reč jer se u pesmi koristi kao metafora za to kako su se snovi iz detinjstva o "promeni sveta" pretvorili u obične, svakodnevne poslove.
Ova reč ističe kontrast između mladalačkih ambicija i realnosti odraslog života, čineći je upečatljivom i relevantnom za mnoge slušaoce.
„1972“ je duhovit, pomalo zajedljiv susret sa bivšim školskim drugovima. Pripovedač ih seća po nadimcima i detaljima: Kristian je kao đak napravio Boga od duvana za žvakanje na plafonu učionice, Susanna je obrijala glavu i sada živi sa ženom, a Nummelin i dalje sedi sam u uglu, sa istim naočarima. Nekada je zavideo Roopiju i želeo njegov život, a sada gleda kako mu na podijumu za igru pantalone klize do članaka. Komični detalji nisu slučajni: ljudi koje smo kao deca zamišljali velikima često su, jednostavno, odrasli u pomalo smešne i obične osobe.
Refren se vraća na nekadašnji san: „Meidän piti muuttaa maailmaa“ [Trebalo je da promenimo svet]. Umesto toga, postali su zidari, taksisti, obućari, samohrane majke, prodavci automobila, lekari i državni službenici. Na kratko ipak mogu biti „kuninkaita“ [kraljevi], makar dok stave kape na glavu. Najgrublja šala dolazi u stihu „Mitä vanhemmiksi vartutaan, sitä tyhmemmiksi muututaan“ [Što smo stariji, to postajemo gluplji], a završetak je tih: sa starim prijateljem Vuorinenom više nema dugih razgovora, samo „Oli kiva nähdä“ [Bilo je lepo videti te]. Pesma tako spaja smešne školske uspomene sa neprijatno poznatim osećajem da se odrasli život udaljio od onoga što smo nekad očekivali.