Castiço je zanimljiva reč koja se ne sreće često. Iako se doslovno prevodi kao „čistokrvan“ ili „autentičan“, u kontekstu pesme ima dublje značenje.
U pesmi, izraz „o meu fado é castiço, é mestiço“ (moja sudbina je čistokrvna, je mešovita) koristi se da opiše složeni identitet pevača, koji je mešavina različitih uticaja i nasleđa, ali istovremeno ostaje veran svojim korenima i autentičan. To je reč koja savršeno oslikava temu pesme o nasleđu i identitetu.
Pesma „Quem Me Vê“ („Ko me vidi“) govori o tome koliko je čovek sastavljen od svojih predaka. Na prvi pogled neko vidi majčin pogled i očev način ponašanja, ali pripovedač kaže: „Quem me vê não sabe bem / De verdade quem eu sou“ [Ko me vidi, ne zna zaista ko sam]. On nije samo kopija roditelja. U njemu žive tragovi dede, pradede i još starijih članova porodice, čak i onih koje nikada nije upoznao. Posebno je lepa slika pretka koji je „andou de terra em terra e guerra em guerra“ [išao od zemlje do zemlje i iz rata u rat], pa je, i ne nameravajući, oblikovao potomka.
Refren to pretvara u živu porodičnu mešavinu: „Sou um pouco da essência de tanta gente“ [Ja sam pomalo od suštine tolikih ljudi]. Reč „essência“ ovde znači ono najdublje što je od nekoga ostalo u njemu, dok „mistura“ znači mešavinu različitih porekla i uticaja. Kada kaže „o meu fado é castiço, é mestiço“ [moja sudbina je izvorna, tradicionalna, ali i pomešana], reč „fado“ može da prizove i sudbinu i portugalsku muzičku tradiciju. „Castiço“ označava nešto autentično i ukorenjeno, a „mestiço“ nešto nastalo spajanjem različitih strana. Zato je završetak „Tal como era o meu avô“ [Baš kao što je bio moj deda] tako jednostavan i snažan: on prihvata da je nasledio mnogo više od izgleda ili navika, i da njegovo „ja“ pripada čitavom porodičnom putu.