Червонец (chervonets) je zanimljiva riječ koja se odnosi na staru rusku zlatnu kovanicu, obično vrijednu deset rubalja. Iako se danas ne koristi kao valuta, ostala je u jeziku kao kolokvijalni izraz za deset jedinica nečega, često novca.
U pjesmi, autor je koristi kako bi naglasio da čak ni za veliku svotu novca (deset rubalja ili stotinu) nije mogao kupiti cvijeće na nebu, što slikovito prikazuje njegovu nemogućnost da donese dar zbog putovanja. To je rijetka i slikovita riječ koja dodaje poseban šarm tekstu.
U pjesmi „Sto sati“ pripovjedač napokon stiže do voljene osobe nakon dugog putovanja. Dok je bio daleko, nedostajala mu je, a sada je moli da mu „odagna tugu“ i nasloni obraz na njegov. Vrijeme im je kratko: došao je samo na sto sati, pa žele ostati budni, jesti zajedno i nadoknaditi propušteno. Posebno je simpatična njegova isprika što opet nema cvijeća. Kaže da je pola dana proveo u zraku, a u avionu se cvijeće ne može kupiti „ni za červonec, ni za sto“. Červonec je naziv za novčanicu od deset rubalja, pa je šala u tome što novac ovdje nije problem, nego mjesto na kojem se nalazi.
Susret je topao, ali pjesma ne skriva da će brzo završiti. On primjećuje da je ona smršavjela i izgleda mlađe, pa mu je zbog toga još draža. Iza njih ostaju „susreti iz prošlosti kao fatamorgana“, a pred njim je „težak, dalek put“. Njoj pripisuje „vijenac očekivanja“ za cijeli preostali život, sliku žene koja dugo čeka njegov povratak. Zato završni refren istodobno zvuči kao poziv na slavlje i kao odbrojavanje: imaju tek sto sati zajedno, ali večeras ne namjeravaju spavati.