Duna znači „dina”, odnosno brežuljak pijeska koji oblikuje vjetar, pa je riječ slikovita i rjeđa od uobičajenih izraza u pjesmama.
U stihu „Soy mujer de lluvia, de sangre en luna, de tierra, sal y duna” pjevačica se opisuje kroz snažne prirodne elemente. Dina ovdje simbolizira izdržljivost, promjenjivost i povezanost sa zemljom.
Lido Pimienta ovdje broji sve što je ostavila iza sebe: „Todo lo que yo sentí, todo lo que yo viví" (sve što sam osjetila, sve što sam proživjela), i svaki popis završava istim zaključkom, „ya no me queda nada" (ništa mi više ne ostaje). Ponavljanje zvuči gotovo kao molitva, a popis raste od patnje i čekanja do ljubavi koju je nekome dala.
Usred tog gubitka stoji pripjev koji se ne povlači: „Soy mujer de lluvia, de sangre en luna" (žena sam od kiše, od mjesečeve krvi). Ona se ne boji smrti, čeka je „de frente y sonriente" (licem u lice i nasmiješena) i ne miče se s mjesta. Ostala joj je samo bol koju nosi u sebi, ali nosi je uspravno.
Lido Pimienta rođena je 1986. u Barranquilli na kolumbijskoj karipskoj obali, a korijeni su joj afrokolumbijski i u domorodačkom narodu Wayuu. Kao mlada pjevala je u hardcore, metal i punk bendovima, a zatim se preselila u Kanadu i nastanila u Torontu, gdje se bavi i vizualnom umjetnošću.
Njezin drugi album, La Papessa, osvojio je 2017. kanadsku nagradu Polaris kao prvi potpuno nezavisni album na jeziku koji nije engleski ni francuski. Treći album, Miss Colombia, izašao je 2020. za izdavača Anti, a naslov je ironična aluzija na pogrešku na izboru za Miss Universe 2015. Njezina glazba spaja karipske ritmove, tradiciju naroda Wayuu i neobičan elektronički pop, a u pjesmama otvoreno piše o rasizmu i položaju crnih i domorodačkih žena u Kolumbiji.