Подвенечная doslovno znači 'vjenčana' ili 'ona koja se udaje', riječ koja u ruskom nosi svečanu, gotovo svetačku notu vezanu uz vjenčanje. Nije riječ koja se čuje u svakodnevnom govoru, pa odmah privlači pažnju svojom poetičnošću.
U stihu "А Роза из колхоза и Мария Подвенечная птица" (A Roza iz kolhoza i Marija Vjenčana ptica) riječ pretvara običnu ženu u gotovo simboličnu, svečanu figuru. Taj kontrast između svakodnevnog i svečanog daje stihu neobičnu, pomalo nadrealnu atmosferu.
Boris Grebenshchikov vodi nas na neobičnu proslavu: „Праздник урожая во Дворце труда“ znači „Blagdan žetve u Palači rada“. Već je taj naslov pomalo smiješan i nelagodan: svečanost žetve, povezana s plodovima i zajedničkim radom, održava se u velikoj palači, dok stihovi govore o šutnji, pokvarenoj mašini i cestama kojih možda nikada nije ni bilo. „Сколько мы ни пели, всё равно, что молчали“ [Koliko god pjevali, bilo je isto kao da smo šutjeli] objašnjava zašto je njihova „святая вода“ [sveta voda] postala mrtva. Kao da riječi više ne mogu ništa promijeniti, pa ih „колёса печали“ [kotači tuge] pregaze, a oni ipak nastavljaju prema toj čudnoj svečanosti.
Putem se pojavljuju Rosa iz kolhoza i Marija, „подвенечная птица“ [svadbena ptica], spremne dati sve za ulaznicu. Slika se zatim potpuno izmakne stvarnosti: u crvenim kotlovima je crna čađa, vlakovi su razvaljeni među antičkim ruševinama, a pod nogama prolaznika leže platna Ermitaža. Čak je i dirigent „абсолютно глухой“ [potpuno gluh], pa je teško očekivati skladnu glazbu. Ipak, kraj nije odustajanje: pripovjedač čeka u bez zvijezda noći na pristaništu i kaže „Мы в самом начале“ [Tek smo na početku]. Upravo zato pjesma djeluje kao čudan hod kroz raspadnut svijet prema mjestu koje možda nema smisla, ali ipak okuplja ljude.