Вселенная znači 'svemir' ili 'univerzum'. To je velika i sveobuhvatna riječ koja se rijetko koristi u svakodnevnom govoru, a kamoli u pjesmama, što je čini vrlo zanimljivom.
U ovoj pjesmi, Basta koristi "Моя Вселенная" (Moj Svemir) kao metaforu za voljenu osobu. To pokazuje koliko je ta osoba važna i centralna u njegovom životu, predstavljajući cijeli njegov svijet. Ova duboka i emotivna upotreba riječi čini je nezaboravnom.
Ova pjesma govori iz mjesta između ljubavi i prekida. Pripovjedač moli drugu osobu: „Прошу тебя только себе не лги“ [„Molim te, samo nemoj lagati samoj sebi“]. Njih dvoje su povezani, ali više ne čine cjelinu: „Ты пол меня, я пол тебя, но мы не целое“ [„Ti si pola mene, ja sam pola tebe, ali nismo cijelo“]. Nisu ni prijatelji ni neprijatelji. On sebe naziva njezinim nedostatkom, a nju svojom svemirom, pa je odnos istodobno ogroman i nepodnošljiv. To je lijepo sročeno, ali i prilično brutalno: dvoje ljudi pripadaju jedno drugome u mislima, dok u stvarnosti više ne znaju kako biti zajedno.
U stihovima se prekid pretvara u niz oštrih slika: odlazak kroz vrata, rezanje sidara i „mir svijetu“ nakon svađa. Njihov odnos stalno ide iz krajnosti u krajnost: ona raspiruje žar, ali oko nje vlada „vječni mraz“, ruši pa pokušava lijepiti. Kasnije ona odlazi u Pariz, on ne zove i govori da skače s krovova, namjerno pretjerujući poput junaka brazilske sapunice. Tu su i vinil, jaki puer čaj, grad, odrasla djeca i objava na društvenim mrežama koja možda dođe do nje. I nakon svega ostaje jednostavna rečenica: „Скучаю без тебя, моя Вселенная“ [„Nedostaješ mi bez tebe, moj svemire“]. Upravo zato pjesma zvuči kao oproštaj koji se stalno vraća sam sebi.